Šta je za nas planina?!

1542
Čvrsnica - Hajdučka vrata
Hajdučka vrata

Što je za nas planina? Na što nas asocira?

Na hrpu stijena ili na živo biće? Neki od nas je ne primjećuju, prolaze pored planine kao pored velike prirodne mase zemlje i kamenja, doživljavajući je kao čistu geološku formaciju.

Nekima od nas je ona uzvišena tvorevina. Ne samo materijalna već i duhovna asocijacija. Odavna kod mnogih naroda postoje svete planine. Vjeruju da su one domovi bogova. Mjesta koja ljudi ne posjećuju. Kod većine nas, stanovnika savremenog i naprednog svijeta, kako ga s ponosom nazivamo, ovo vjerovanje će samo izazvati podsmijeh. Koji bogovi?! Odavno smo “osvojili” najviše vrhove svijeta i nismo na njima pronašli bogove kako čuče i dočekuju uspješne predstavnike ljudskog roda.

Ali nešto, nas, predstavnike nemirne evolucijske vrste, ipak vuče prema gore. Planina nam služi kao poligon za testiranje vlastitih mogućnosti. Zadovoljava našu potrebu za takmičenjem, bilo s drugima, bilo sa samim sobom. Zadovoljava potrebu za borbom, strašću, prolijevanjem znoja, otvaranjem ispušnih ventila, osvajanjem nepoznatih terena. S druge strane, tjera nas da pogledamo svijet odozgo, neumoljivo nam šireći perspektivu. Otvara nam put do sebe. Pročišćava nas. Daje nam uvid u smisao života.

Uči nas živjeti.

Mislimo da penjemo planinu, da je osvajamo. U biti koračamo unutar sebe. Penjemo se unutar vlastitog bića. Pomičemo svoju granicu. Planina nam daje neprocjenjivu mogućnost kreiranja našeg života. U realnom vremenu, u stvarnosti. Korak po korak, stepenicu po stepenicu mi se uspinjemo, gradimo svoj životni put. Planina nam postavlja strmine, podmeće nam kamenje, oduzima nam dah, usporava nas.

Tek se naviknemo da gledamo pod noge, da budemo na oprezu, da s pažnjom pratimo svaki svoj korak, kad kamenje počne padati odozgo, s neke nove stijene koju dotad nismo uočili. Navlačimo na sebe zaštitnu opremu; nepropusno odijelo, cipele s tvrdim đonovima, kacigu i svakojake druge oklope kojima štitimo svoje unutarnje biće. Pomažemo sebi štapom za hodanje, pažljivo se oslanjajući, ispipavajući teren. I dalje guramo prema naprijed…

Na usponu se izlažemo nemilosrdnim vanjskim uticajima. Tako smo željni sunca, puštamo da nas ugodno grije, no u sljedećem trenutku ono nas oprži, ostavljajući opekotine. Ponekad nas doslovce i oslijepi. U drugom trenutku izloženi smo jakim vjetrovima, kiši, oštrim hladnoćama. Hodamo mokri, smrzavamo se. U konačnici se izgubimo u snježnoj mećavi koja nam oduzima snagu, baca na koljena. Ipak ustajemo, hodamo korak – dva, no blizu smo odustajanja.

Nikako ne pronalazimo onaj optimum, svoju zonu komfora. Pitamo se što nam je to trebalo? Čemu izlaganje, čemu borba? Uvjeravamo se da uvijek možemo odustati i vratiti se putem kojim smo došli. No, da li znamo put natrag, je li nam trag zamela mećava? Gubimo planinsku markaciju. Pokušavamo pronaći neku drugu, vjerojatnije težu stazu za povratak, tačku s koje smo krenuli.

Iznenada upadamo u provaliju. Nalazimo se na dnu. Mami nas osjećaj potpune predaje. Obuzimaju nas strah i bespomoćnost. Onda krajičkom oka iznad sebe ugledamo tračak svjetlosti i skrivenu stazu prema gore. Ponovno se pojavljuje smisao. Zadnjim atomima snage čupamo se van i sve kreće ispočetka. Ojačani iskustvom, noseći neki novi alat ili najnoviji komad opreme za borbu protiv prirodnih i životnih nedaća, uspinjemo se opet, prepuni elana i želje za uspjehom. Ovog puta sigurni u sebe, odolijevamo svim preprekama na putu.

I onda ugledamo vrh… Naš vrhunac. Još jedan korak i gore smo. Stojimo osupnuti pogledom. Svijet nam je na dlanu. Preplavljuju nas emocije. Teško nam je pojmiti ljepote prirode oko nas. Odjednom među oblacima. Jedinstven osjećaj slobode i moći. Moći koja je ujedno naša zajednička kolektivna moć. Prepuštamo se trenutku. Vrijeme i prostor više nisu bitni, svi smo povezani. Istovremeno smo dio svijeta i cijeli svijet je u nama. Protrčali smo kroz cilj uzdignutih ruku. Osvojili nagradu. Zaboravljamo patnju, sve bolove koji su nas pratili, trenutke malodušnosti, gubitke samopouzdanja, borbu sa samim sobom. Znamo da je vrijedilo svake kapi prolivenog znoja.

Trud je nagrađen.

Kad smo gore, znamo da tu pripadamo, da smo tu ostvareni u svojoj biti, da smo tu u punoj svjesnosti. To je naš mali trenutak prosvjetljenja, onaj za kojim žudimo, koji ponovno želimo osjetiti. Osjećaj da odjedanput možemo sve. Nosimo taj osjećaj sa sobom, daje nam snagu za svaki novi životni izazov. Ipak, postoji opasnost da osjećaj trijumfa izgubimo putem, kad se vratimo u dolinu svakodnevice. U dolini ima najviše magle, tamo se vrhunci teško raspoznaju. Ponovno postaju nestvarni, teško dostupni, mislimo da su ostvarivi samo za manjinu nekih drugih sretnika. Nanovo gubimo samopouzdanje, vrtimo se u krugu vlastitih slabosti i nedoumica.

I tada uz kratkotrajan tračak sunca, nešto zabljesne i ugledamo neki novi udaljeni planinski vrh, predivan, beskrajno privlačan. Vraća nam želju za usponom, za pogledom odozgora, za ispunjenjem na vrhu. Uočavamo da je put težak, još teži nego prije. Na trenutak nam padaju elan i odlučnost. Malodušnost nas prati u stopu. Možda se povlačimo i odlučimo pričekati neki drugi povoljniji trenutak za uspon. Ili ipak neustrašivo krećemo u novi podvig. Ako i ne uspijemo dostići sam vrh, tješimo se da smo probali, dali sve od sebe. Možda smo dosegli višu točku nego prošli put. I sretni smo. To nam je dovoljno. Znamo da smo pomakli svoju granicu. A ako se uspnemo na novi vrh, ponovno se pojavljuju neprikosnoveni osjećaji pobjede i ispunjenja.

Planina nas nepogrešivo stavlja u trenutak. Nema prošlosti, nema budućnosti, samo ovaj trenutak. Ovdje i sada. Ovaj korak. Sve ostalo postaje nebitno. Kada se spojimo s planinom, jasno uviđamo što je važno a što je napuhani balon naših želja i projekcija. Koliko je naših sitnih slabosti, svakodnevnih pogubljenosti u moru nebitnog. Koliko sami sebi zamagljujemo put, koliko smo opterećeni prošlim neuspjesima, koliko nas koštaju vlastita i tuđa očekivanja.

A onda se odjednom nađemo na uskom izloženom puteljku i ostvarujemo fokus. Toliko lako i beskompromisno odbacujemo sve nebitno i bivamo u trenutku. Svjesni smo da ćemo istovremeno prepoznati opasnost a iskoristiti svu svoju snagu. Svjesni smo da su nam um i srce u skladu, da nas vode. Svaki korak odraz je naše samosvijesti. I znamo da u tom trenutku istinski živimo.

U trenutku kad nam dopre do svijesti da planine ne osvajamo, otvorit ćemo put k samom sebi. Planine tada samo mogu osvojiti nas, dopuštajući da osjetimo njihovu izvanrednu snagu uz pomoć koje ćemo ostvariti sebe. Jer svi mi tražimo put kako biti bolji, uspješniji, sretniji. Puno puteva s različitim nazivnicima. A u konačnici isti. Zov planina neće osjetiti svi. I nije ni potrebno. Zato je svijet toliko raznolik, toliko je mogućnosti na svakom koraku.

Svako pronalazi neki svoj medij.

Frekvenciju na kojoj zatitra. Emocionalno i duhovno utočište koje nam pomaže da rastemo. Sami ćemo prepoznati i odabrati naš medij, akcelerator rasta, eliksir koji nam daje krila. Planina je tu za one koji će osjetiti njen zov i prihvatiti njene uslove. Gotovo bez kompromisa. Ali nagrada je čisti vrhunac. Naš trenutak ostvarenja.

Izgleda da Bog ipak čuči tamo gore. Mudro drži ogledalo i kad stignemo na vrh, pruža nam ga da bismo pogledali vlastiti odraz. A kad iz nizine ugledamo neki signal s vrha, neki privlačan tračak svjetlosti, to nam Bog signalizira ogledalom, namiguje i poziva nas na penjačku avanturu!

 

24sedam